Još jedan vikend i odlična vožnjica je iza nas… Vrijeme nam se konačno smilovalo i bacili smo jednu, davno planiranu turu po Samoborskom gorju ili točnije Žumberku. Iako se ovoga puta kotači naših ljubimaca nisu koturali šumskim stazama, uzbuđenja i uživancije nije nedostajalo, naprotiv bilo je možda i zanimljivije od očekivanog.
Mjesto polaska u nedjeljnu vožnju bio je Trg kralja Tomislava u Samoboru. Krešo, Josip i ja smo stigli iz Zagreba u nedjelju ujutro, a Siniša je stigao dan ranije kako bi mogao nešto duže uživati u ljepotama ovog prekrasnog grada…
Iako nismo imali plan rute, brzo smo se dogovorili. Na nagovor Kreše krenuli smo bespućima Žumberka. Iskreno rečeno, da sam znao koliki me put čeka, ne bih se tako lako složio s prijedlogom, ali ljepote krajolika kroz koji smo pedalirali donekle su anulirale bolove u mojim mišićima. Pravac kretanja bio je prema graničnom prijelazu Bregana što je pomalo stvaralo nelagodu Siniši zbog već poznatih problema s graničnom policijom ;-). Laganom vožnjom uz sami rub naše domovine stigli smo do Sokolović Brega, pa nastavili dalje u smjeru Budinjaka. Nakon 15ak kilometara vožnje po asfaltu, „skidamo“ se s njega i vožnju nastavljamo makadamskom cestom prema idiličnom mjestu Koretići. Prema Krešinim najavama tamo je trebalo biti „brdo“ ljudi - izletnika, no usprkos prekrasnom sunčanom danu, nas su dočekali samo domar „Scout“ centra, komarci i… Nikola Tesla (ako ne vjerujete pogledajte dobro fotografije u prilogu). Konačno je bilo vremena i za malo odmora. Noge su mi već lagano obamrle, a pravi tj. zahtjevniji dio puta tek je bio pred nama. Nakon obilnog gableca (Corny) krenuli smo dalje i tu je počela zabava za nas amatere. Krešo i Josip su neopisivom lakoćom svladavali uspone koji su bili pred nama, a Žup i ja smo kao pravi rekreativci, ubacili u prvu brzinu i laganini za njima. Iako im nije baš bilo drago, ipak su nas svako malo čekali i ohrabrivali nas za daljnji nastavak vožnje. Prošavši nekoliko kilometara uspona konačno su nas dočekale i dionice s laganim nizbrdicama koje su nam barem malo olakšavale daljnje probijanje k cilju. Iako samo jedva dočekali spuštanje, nekima od nas je to predstavljalo još veći izazov nego pedaliranje uzbrdo. Siniša je malo precijenio mogućnosti svojih guma, te je lagano zaplivao prašnjavim makadamskim putem i pritom solidno ogrebao ruku. Osim poderane rukavice i ogrebotina po ruci, težih ozljeda i pretrpljene štete nije bilo. Nastavak našeg toura proveo nas je kroz predivne krajolike s još ljepšim pogledima na obronke okolnih brda.
Kada smo konačno stigli do Dragonoša još nas je samo 10ak kilometara nizbrdice dijelilo do povratka na glavni samoborski trg. No za to, da spust ne bi bilo samo običan spust, pobrinuo se ovoga puta Josip. U jednom brzom i nepreglednom zavoju „sparkirao“ je svoju Meridu na obližnju ogradu, a tijelom se priljubio uz stablo… Šta mu bi, to samo on zna. Malo je nedostajalo da mu se i ja pridružim, ali su kočnice ipak na vrijeme dobro zagrizle i zaustavile me tik uz njega. Uglavnom Josip je prošao s malo većim ozljedama od Župa ali se ipak hrabro pridigao i nastavio put dalje. 50 kilometara bilo je za nama i konačno smo se vratili na mjesto s kojeg smo i krenuli. Okrepa u jednom od kafića naravno nije izostala. Neki su guštali uz hladno pivo, a neki uz tople kremšnite iako je bilo +33°C. Tu je bio i završetak još jedne nezaboravne avanture koju ćemo zasigurno još jednom probati ponoviti, ali sljedećeg puta bez letova, premeta i sličnih akrobacija…
(trasu cijelog puta možete pronaći na karti u prilogu – označena crvenom bojom)
Nema komentara:
Objavi komentar