U Nedjelju, 05.04.2009. uputimo se na laganu vožnjicu po Medvednici.
Krenemo po Zelenoj magistrali i dođemo do P.D. Glavica.
To nam nije bilo dosta ... Mladen izvadi kartu i predloži da "skoknemo" do P.D. Risnjak.... i tako krene ...
Naravno, nismo znali točno kuda se treba ići, iako smo imali kartu i markacije po drveću svuda oko nas. Cijelim putem smo pratili markacije koje su upućivale na stazu br. 1, Slap Sopot i PD Risnjak.
Lijep dan, sunce, zelenilo oko nas, nije dalo ni naslutiti kakav uspon nas čeka.
Malo prije slapa Sopot staza br. 1 se odvaja desno putem koji izgleda kao da godinama nitko nije prošao. Srušeno drveće i zarasli dijelovi staze su bili sitnica spram uspona koji je više podsjećao na alpinizam nego na laganu vožnju biciklom.
2 sata ... malo guraj...malo nosi prokleti bicikl. Taman kada pomislim ... evo vidim vrh, cesta skrene prema slijedećem usponu .... I tako sve do P.D. Risnjak.
Umorni, gladni, bezvoljni (nakon 7 sati ubijanja) sjednemo da nešto pojedemo.
Ali ne ide to samo tako ... došli jesti ... ha !!?? ... poslije 16.00 ?............ NEMA KLOPE !!!!
Nakon 20 tak minuta čekanja dobili smo nešto što je ostalo od onih koji su startali malo ranije i na vrijeme došli na grah i slične delicije planinarskog života.
Stoga da rezimiram: 1. bicikl i staza br. 1 ne idu zajedno (osim ako ste totalni sadomazohisti)
2. doći na vrijeme (do 12.00) na ručak u P.D. Risnjak ... aaaa ....... možete "skoknuti" i do Puntijarke.
Ovu zgodu ostavljamo za neki drugi puta ... u drugom ili trećem životu.
Krenemo po Zelenoj magistrali i dođemo do P.D. Glavica.
To nam nije bilo dosta ... Mladen izvadi kartu i predloži da "skoknemo" do P.D. Risnjak.... i tako krene ...
Naravno, nismo znali točno kuda se treba ići, iako smo imali kartu i markacije po drveću svuda oko nas. Cijelim putem smo pratili markacije koje su upućivale na stazu br. 1, Slap Sopot i PD Risnjak.
Lijep dan, sunce, zelenilo oko nas, nije dalo ni naslutiti kakav uspon nas čeka.
Malo prije slapa Sopot staza br. 1 se odvaja desno putem koji izgleda kao da godinama nitko nije prošao. Srušeno drveće i zarasli dijelovi staze su bili sitnica spram uspona koji je više podsjećao na alpinizam nego na laganu vožnju biciklom.
2 sata ... malo guraj...malo nosi prokleti bicikl. Taman kada pomislim ... evo vidim vrh, cesta skrene prema slijedećem usponu .... I tako sve do P.D. Risnjak.
Umorni, gladni, bezvoljni (nakon 7 sati ubijanja) sjednemo da nešto pojedemo.
Ali ne ide to samo tako ... došli jesti ... ha !!?? ... poslije 16.00 ?............ NEMA KLOPE !!!!
Nakon 20 tak minuta čekanja dobili smo nešto što je ostalo od onih koji su startali malo ranije i na vrijeme došli na grah i slične delicije planinarskog života.
Stoga da rezimiram: 1. bicikl i staza br. 1 ne idu zajedno (osim ako ste totalni sadomazohisti)
2. doći na vrijeme (do 12.00) na ručak u P.D. Risnjak ... aaaa ....... možete "skoknuti" i do Puntijarke.
Ovu zgodu ostavljamo za neki drugi puta ... u drugom ili trećem životu.
