Nakon dosta vremena uspjeli smo se skupiti na jednu kratku vožnjicu. Nakon posla našli smo se kod jednog od poznatijih kina (Kino Kustošija) u Zagrebu koje je prije koju godinu otišlo u zaborav.
Odlučili smo otići malo na Grmu koja je jednom dijelu ekipe do sada bila potpuna nepoznanica.
Lijepo poslijepodne, 18.30 sati, sunce, ptičice, priroda i GRMA !!!
Dok smo se penjali prema vrhu cijelim putem neki su sa nevjericom promatrali trasu spusta i tko zna šta im se tada vrtilo u glavi: ... " jesam li ja normalan gdje idem!? ... ja se ovdje neću spustiti !!, ... vidi ovaj skok !!?? ... moj Bože, tko se ovdje u opće spušta???" U tom trenutku pored nas projure dva lika na bajkovima, lete zrakom pored nas preko hupsera, vijugajući između drveća nestanu u šumi a mi se šutke nastavimo penjati prema vrhu.
Došli smo na vrh tj. start, malo se divili pogledu na zapadni dio Zagreba, i tada je bilo vrijeme da se krene dolje. Naravno, spust je bio živi očaj da je bilo promatrača sa strane. Na našu sreću svi smo stigli dolje živi i u jednom komadu. Milan i ja smo se odlučili na još jedan spust a ostatak ekipe je proveo vrijeme u sjeni drveća na klupici razgovarajući sa jednim od protagonista spuštanja po Grmoščici. Drugi spust smo odradili malo hrabrije i bolje ali i sa više kritičnih situacija za naše kosti.
Sunce je polako tonulo iza Grmoščice prema Pohorju što je bio znak za dvije stvari: 1. Pohorje (DH World Cup 2009.) dolazimo, i 2. Gdje idemo na pivu? ... Baboon? ... MOŽE !!!
Da neki ne bi mislili da se na Pohorje idemo natjecati ... ne daj Bože!! Moramo prvo proći Grmu a onda Psunj pa tko zna šta još .... a to ne bu išlo :))